LETICIA

Voljela bih ti reći koliko boli kada nadanje ostaje praznog pogleda, ali ti to možda znaš. Ne govoriš mi o svojim željama, o svojim čežnjama. Ne govoriš mi o sebi, a željela bih znati kako ti uljepšati dan, kako mislima tvojim osmjeh podariti, kako tvoje ruke dozvati na uzdrhtale grudi, kako im predati tijelo, predati sebe. Ne govoriš o želji muškarca daleko od mog pogleda, od mojih poljubaca, od moje žudnje, a želim, a žudim, trebam, molim, čekam, da čekam kao što ljubav čekati zna. Hoću li tog dana, kada me ruke tvoje dodirnu, sve želje ispuniti, hoću li moći svu zapretenu strast na tvoje dlanove spustiti, hoću li moći predati do posljednjeg djelića sebe tvom tijelu, hoću li moći ili će predugo čekanje hladnoćom zamrznuti pokrete. Ne dozvoli da nestane ljepota, želja i strast zapaljena igrom riječi, razigranim maštanjem u nedočekanoj nadi, ne dozvoli sve dok i najmanji titraj u nama želju ljubavnu čuva.

Zanimljivo je gledati izvještaje o rezultatima referenduma, pogotovo vezane za selo. Malo tko od naših seljak, ona starija generacija, ona preko šezdeset godina ima inernet. To je za njih potpuna nepoznanica i samim tim ljudi su ostali uskraćeni za informacije vezane za ulazak u Europu. Regularne tv postaje, ako su i njih uspjeli od posla vidjeti, uz uvjet da imaju tv- prijemnik, širile su nasilno propagandu o ljepotama i beskrajno sretnom životu u europskoj zajednici. Siroti ljudi, moram tako reći, uopće nisu niti mogli biti protiv ulaska jer kada netko stotinjak puta ponovi da je nešto sjajno nitko više ne razmišlja da li je to istina. Vidjeh kako starci na selu govore zašto su bili ZA europsku uniju. Da bi mladima, onima koji se još nisu ni rodili bilo bolje. Ma molim vas lijepo, a od kuda pravo bilo kome donositi nepoznato u ime mojih unuka, praunuka. Kažem nepoznato zato što još nitko ne zna što nas čeka sa druge strane crte. Zanimljivo je bilo da ni jedna tv-postaja na dan referenduma nije prenijela vijest o prosvjedima u Mađarskoj, koji su bili podrška premijeru, a protiv EU. Medijska blokada je taj dan bila potpuna. Slušam i naše mlade, poglavito u Istri. Svi se vesele kako će studirati u Italiji, neki se vesele Austriji i sl. zgodno, ali nigdje nisam vidjela tko će im plaćati školovanje, smještaj, prehranu i sve što ide uz studij. Hoće li paralelno raditi i studirati. Zar svi misle kako su vani studiji besplatni. Znam iz prve ruke kako roditelji Talijani šparaju od rođenja svoje djece za njihovo studiranje. Vjerujem da Europa očekuje kako će ipak veći broj penzionera što prije završiti život jer se neće moći liječiti kao do sada pa će i trošak mirovina Europi ipak na kraju biti prihod. Rezime; bogati će biti još bogatiji, a sirotinja će preživljavati na korici kruha iz kontejnera za smeće bogatih. Zašto sam skeptična? Auto više nemam, ne mogu ga održavati od hrvatske mirovine. Hranim se vrlo skromno (i ne nije zbog zdravlja) jer kada podmirim sve režijske troškove vrlo malo mi ostane. Ne posjećujem kazalište ni koncerte, u kinu nisam bila već desetak godina. Da nemam prijatelje na Jadranu ne bih ni dan mogla na moru provesti. Imam besplatnu tramvajsku kartu (razlog, dovoljno mala mirovina nakon 35 godina staža i punih godina života) i kada me zdravlje posluži mogu se voziti s kraja na kraj grada kao da sam na nekom putovanju. Jedini luksuz koji si dopuštam je internet (moja struka) kao prozor u svijet, no i taj mi se pogled sve manje dopada.

Kišni dan, jučer.

Konačno se osjećam dovoljno dobro da mogu izaći iz kuće. Potrebno mi je udahnuti mirise koji nisu u mom boravku, u mojoj kuhinji, mojoj sobi. Znam da će izlazak biti napor nakon tegoba koje su me snašle, ali veselim se što ću iako kiša pada sa Hachijem makar na kratko prošetati. Da cijeli tjedan nije bio kod mene i jučer me došao posjetiti. Toliko radosti je pokazivao  mašući tim kitnjastim repom. Gurkanja i grickanja bezbroj uz gotovo se usudim reći bljeskanje iskrica u očima. Čizme, kišobran, topla odjeća za mene, njemu ništa jer on samo strese tijelo i sva se voda slije s njega. Kako je u to vrijeme, a bilo je već 16 sati dan pri kraju, pogotovo uz oblake i kišu, računala sam, a i zbog sebe ostati tek dvadesetak minuta. Jedno je računati, planirati, a sasvim drugo kada se izađe. S obzirom da u večernjim satima ne odlazim u park krenuli smo šetnicom uz Maksimir uz potok. Šetnica je popločana kamenim kockama, a sa strane ima dovoljno travnatih površina gdje Hachi trenira svoje duge noge. Bez obzira što je kiša bila dosta jaka ništa ga nije smetalo. Jurio je ispred mene pa se vraćao kao da traži dopuštenje za ludiranje. Onda smo za divno čudo sreli jedno društvance sa škotskim ovčarom (mi ih zovemo Lesi) i tada je veselje tek bilo pravo. Sprijateljili su se na prvo njuškanje i razigrali kao da je najljepši sunčan dan. Naravno da sam mu dozvolila jurnjavu jer tako održava i kondiciju i poboljšava probavu i na kraju druži se sa svojom vrstom. Naša se šetnja produžila na više od sat vremena. Povratak kući je bio miran i zadovoljstvo i za njega i za mene. Zapravo ja sam se osjećala kao da sam osvajala neki planinski vrh. Pa nakon dugog ležanja obično je tako. Hachi je opet u akciji. Ovih dana radi u Splitu, Šibeniku i na Rabu, a vraća se doma idući utorak. Do tada svima lijep pozdrav.

Dakle referendum. Povijesni. Izgleda kod nas, malo, malo pa nešto povijesno. Pamtit će ovaj narod i zapisat u povijesne knjige za sva pokoljenja kako je slavno prošao referendum o ulasku u EU asocijaciju, a što je najvažnije dobrovoljno, svojim izborom. Mnogi se jutros pitaju kako to da je prošao pa koga god znam bio je protiv. Hrvati, indolentni, Hrvati sa mentalitetom; brigo moja pređi na drugoga, Hrvati koji samo znaju prigovarati onima koji ništa dobro ne rade za njih već samo za sebe. O da, takvi smo mi Hrvati. Skeptik kakav jesam kada je sva ta blagodat europska nama namijenjena, govori mi kako će vrlo brzo početi pljuvanje i psovanje i kuknjava i svi će biti krivi baš onima koji nisu imali dovoljno savjesti reći što i kako žele. Ne žalim te ljude, ne žalim što će im biti lošije nego je bilo do sada. Ja sam živjela u sistemu tzv. „komunističkog mraka“ i dobro znam kako nam je bilo, a osjećam kako nam je sada i ne razumijem zašto nam umjesto da bude bolje sve je teže i lošije. Zapravo više ništa u ovom svijetu ne razumijem. Pogledajte samo tko je jučer slavio rezultate referenduma? Jelačić plac je bio prazan, nisu pucale petarde, ni jedna raketa nije rasprsnula pod oblake. Hrvati su se skutrili iza svojih vrata kao miševi, a "elita" od petstotinjak uzvanika je nazdravljala šampanjcem. Tako nam i treba kada je manje od četvrtine Hrvata koji žive u Hrvatskoj, (o onima koji ne doprinose budžetu ne želim ovom prilikom i zgrozim se svaki put kada netko sa Novog Zelanda glasuje o tome kako ću ja ovdje živjeti) donijelo odluku za mene, za vas koji niste izašli reći NE. Vi koji niste glasovali ni ne pokušavajte govoriti kako vam je teško živjeti kada se lavina sruči.

STARA PJESMA

O, ta uska varoš, o ti uski ljudi,
O, taj puk što dnevno veći slijepac biva,
O, te šuplje glave, o, te šuplje grudi,
Pa ta svakidašnja glupa perspektiva!

Čemu iskren razum koji zdravo sudi,
Čemu polet duše i srce koje sniva,
Čemu žar, slobodu i pravdu kada žudi,
Usred kukavica čemu krepost diva?

Među narodima mi Hrvati sada
Jesmo zadnji, robovi bez vlasti,
Osuđeni pasti i propasti bez časti.

Domovino moja, tvoje sunce pada,
Ni umrijeti za te Hrvat snage nema,
Dok nam stranac, majko, tihu propast sprema.

ANTUN GUSTAV MATOŠ

 1909

Na vješalima. Suha kao prut.
Na uzničkome zidu. Zidu srama.
Pod njome crna zločinačka jama,
Ubijstva mjesto, tamno kao blud.

Ja vidjeh negdje ladanjski taj skut,
Jer takvo lice ima moja mama,
A slične oči neka krasna dama:
Na lijepo mjesto zaveo me put!

I mjesto nje u kobnu rupu skočih
I krvavim si njenim znojem smočih
Moj drski obraz kao suzama.

Jer Hrvatsku mi moju objesiše,
Ko lopova, dok njeno ime briše,
Za volju ne znam kome, žbir u uzama!

ANTUN GUSTAV MATOŠ

Mogu me zvati euro skeptikom jer ja to jesam. Toliko sam skeptična da je moja odluka Europi reći NE kao granit čvrsta. Uvjerava me jučer predsjednik kako s one strane „šengena“ drukčije sunce sija, zlatne kišne kapi padaju, ljudi su sve pozlatili i sada samo čekaju nas pa da i nama daruju sve blago koje im je od viška. Uvjerava me predsjednik da će moji unuci imati sva prava kao i unuci svih u EU, ali nije mi rekao kako bih ja ili njihovi roditelji mogli plaćati sve te eu-škole, o stanovanju da ne spominjem. Uvjerava me konačno možemo biti ponosni što ćemo biti europski građani. Dragi predsjedniče ja ne želim biti europska građanka, ja želim sasvim obična Hrvatica, želim da hrvatski građani u svojoj zemlji uživaju, da stvaraju, da od ovog raja naprave najtoplije mjesto za život.  Uvjerava me predsjednik (ostale neću ni spominjati) kako ćemo i dalje upravljati i donositi odluke o lijepoj nam našoj, ali nije mi objasnio kako će 12 uhljebljenih (uz svitu koja uz njih još ide) imati utjecaj u odnosu na sedamstotinjak ostalih. Nije mi predsjednik objasnio kako bi to jedna mala Hrvatska imala utjecaj kada i isključivo Njemačka vuče sve konce šlepajući uz sebe Francusku. Jesam euro skeptik jer ne želim nikakav novi rajh. Uvjerava me predsjednik da ćemo u Europi konačno imati pravnu državu. Ma molim lijepo tko čini pravnu državu? Zašto naši političari nisu pošten svijet? Zato što im to omogućava Zakon. Ništa bolji zakon nije ni u EU. Od kada je svijeta kažnjavaju se samo oni koji su u krađi uhvaćeni, a ako se lopov znao sakriti u rupama zakona nikome ništa. Isto je pravilo i danas, a ostat će do vijeka. Na žalost ljudska priroda se mijenja stoljećima na gore, a ne na bolje. Dragi predsjedniče jasan mi je nalog po kojem nas MORATE uvjeravati u boljitak, ali volite li vi stvarno ovaj narod koji vas je izabrao. Po mom mišljenju bilo bi poštenije da je vlada upoznala narod sa svim dobrim i lošim stranama EU pa prepustila narodu da sam odabere, ovako je sve farsa iz koje se vidi bojazan kako postoji mogućnost  da referendum razočara sve osim nas euro skeptike.

Još nešto o psima. Mislila sam da mi je viroza prošla i tako sam se dobro osjećala da smo Hachi i ja tri dana uživali naše šetnje Maksimirom. Zapravo on je jurcao s kraja na kraj, družio se sa svojim pasjim prijateljima, a ja bih razmijenila neka iskustva sa ljubiteljima pasa. I sve je izgledalo normalno do nedjeljne noći. Silna zimnica ponovo je protresla moje tijelo i krajnjim sam se naporom dovukla u kuhinju po malo vode i antipiretik. Hachi se odmah digao sa svoje deke i njušeći me tražio odgovor zašto se usred noći dižem? Nikada me nije noću budio, uredno bi čekao sedam sati kada sam ustajala. Ova noćna promjena ga je prilično iznenadila. Nakon što sam uspjela drhtureći popiti lekadol i vratiti se u krevet on je ostao dežurati na vratima moje spavaće sobe. Odlazio bi do svog ležaja pa se vraćao potpuno zbunjen. Kako sam potiho ječala jer su bolovi u zglobovima bili silno jaki nisam imala snage posvetiti se njemu. U jednom sam mu trenutku zapovjedila da ode na svoje mjesto. Bilo mi je žao da noć provede stojeći ispred moje sobe. Kako se u jutro nisam mogla dići iz kreveta dolazio me liznuti kao da mi je htio dati do znanja da je tu i da me pazi i da brine. Prava zabrinutost je bila u njegovom pogledu. Najprije sam pomislila da se brine jer mora van, a ja se ne dižem iz kreveta. Pozvala sam kćerku koja se isto o njemu brine no kada je sve svoje obavio jednostavno se nije htio od mene maknuti. Gurkao me glavom, lizao ruke, gledao pogledom koji je toliko nježnosti pokazivao da sam gotovo proplakala. Dok mi je kćerka pomagala da se obučem jer morala sam k doktoru stalno je pokušavao bar malo me dirnuti i šapama i glavom, liznuti me makar i preko odjeće. Znam da je znao kako me boli i pokušavao mi je pomoći onako kako jedino zna. Suosjećao je sa mnom potpuno sam sigurna. I na kraju kako sam ponovo ostala vezana za krevet kćerka ga je preuzela. Znam da će se beskrajno veseliti kada sve ovo sasvim prođe i kada ponovo protrčimo našom maksimirskom šumom.